Odbornik SNSD-a u Skupštini grada Banjaluka Bogoljub Zeljković razmontirao je u jutarnjem programu RTRS-a ideju o uvođenju tramvaja u Banjaluci, poručivši da se građanima ponovo prodaje „veliki projekat bez pokrića“, dok stvarni problemi ostaju gurnuti pod tepih.

Dok je odbornik PDP-a Dragan Milanović pokušavao da opravda najavu gradonačelnika Draška Stanivukovića pričom o „modernim trendovima“ i „viziji razvoja“, Zeljković ga je prizemljio konkretnim pitanjima na koja – odgovora nije bilo.

„Nisam protiv tramvaja, ali sam za to da se prvo uradi ozbiljna analiza i da se zna šta građani dobijaju. Danas nemamo ni studiju, ni plan, ni odgovore na osnovna pitanja“, poručio je Zeljković.

On je podsjetio da je javni prevoz u Banjaluci u katastrofalnom stanju – autobusi su zastarjeli, stajališta zapuštena, red vožnje nepouzdan, a povjerenje građana gotovo nepostojeće.

„Imamo sistem koji koristi manje od 10 odsto građana. Prvo to riješite, pa onda pričajte o tramvajima“, jasan je bio Zeljković.

Milanović je, s druge strane, pokušao da priču prebaci na „električne autobuse“ i „evropske prakse“, ali je ostao bez konkretnih odgovora na ključna pitanja – koliko će sve to koštati, kuda će tramvaj ići i kako će funkcionisati u gradu sa postojećom infrastrukturom.

Posebno je odjeknula Zeljkovićeva poruka da se iza cijele priče krije još jedan predizborni trik.

„S obzirom na to da su izbori u oktobru, siguran sam da će tramvaj stići već u septembru“, rekao je ironično, podsjećajući na niz ranijih obećanja gradske uprave koja nikada nisu realizovana.

Kao primjer naveo je vrtiće koji su najavljivani uoči izbora, ali ni danas nisu u funkciji, iako hiljade djece čekaju mjesto.

Upravo tu se, prema njegovim riječima, vidi pravi problem prioriteta.

„Pričamo o tramvajima, a nemamo osnovne uslove za život – od vrtića do uređenog javnog prevoza. To građani vide“, naglasio je Zeljković.

Utisak je da je Milanović pokušao da opravda uvođenje tramvaja nizom pojednostavljenih i diskutabilnih tvrdnji. Tako je „tramvaj bez šina“ praktično izjednačio sa pravim tramvajem, iako sama forma vozila ne znači da ono ima iste kapacitete, infrastrukturne zahtjeve i troškove održavanja.

Uz to je posegnuo i za preuveličavanjem, tvrdeći da jedan autobus „zamjenjuje pola kilometra kolone“, što može zvučati efektno, ali nije univerzalno tačno jer zavisi od brojnih faktora u saobraćaju.

Na kraju, cijeli problem javnog prevoza sveo je gotovo isključivo na pitanje tehnologije – električnih autobusa i tramvaja – zanemarujući ključne elemente poput organizacije sistema, tarifne politike i usklađenosti linija, ostavljajući utisak da se kompleksan problem pokušava riješiti jednim, pojednostavljenim rješenjem.