Društvene mreže i želja da se „sve dobije odmah“ sve češće vode neiskusne rekreativce u ozbiljne opasnosti. Atraktivna fotografija sa vrha planine može izgledati kao poziv na avanturu, ali ono što se ne vidi u kadru jesu sati pripreme, iskustvo, fizička spremnost i znanje potrebno da se sa planine bezbjedno vratimo.

Nedavna tragedija u kojoj su stradali iskusni planinari iz Zenice još jednom je podsjetila koliko priroda može biti nepredvidiva i koliko brzo jedan izlet može prerasti u borbu za život. Upravo zato upozorenja gorskih spasilaca nisu savjeti koje treba pročitati tek reda radi, već pravila kojih se treba sjetiti prije nego što se zakorači na stazu.

Iz Gorske službe spasavanja Banjaluka upozoravaju na najčešće greške, ključne rizike i opremu koju bi svaki čovjek trebalo da ima kada krene u planinu.

Planina nije fotografija za društvene mreže

Sve veći broj ljudi vikende koristi za bijeg u prirodu i osvajanje planinskih vrhova. To samo po sebi nije problem – naprotiv. Problem nastaje kada želja za atraktivnim iskustvom pretekne znanje i iskustvo.

Planinarstvo je nekada podrazumijevalo godine učenja, pripreme i postepenog savladavanja sve zahtjevnijih terena. Danas je dovoljno nekoliko fotografija i snimaka sa atraktivnog vrha da neko odluči kako bi „i on to mogao“.

„Pitanje na koje se može dati jako opširan odgovor, ali najčešći uzrok nesreća je sigurno precjenjivanje vlastitih sposobnosti i kondicije, odnosno podcjenjivanje planine. Ambicije i ego često nadvladaju realnost, pa se kreće na prezahtjevne ture bez adekvatnog treninga i iskustva, što dovodi do prijevremene iscrpljenosti i pada koncentracije. Naročito u današnje doba društvene mreže igraju veliku ulogu – gledamo zanimljive fotografije i snimke sa atraktivnih vrhova i lako se upuštamo u takve poduhvate, a da se uopšte ne zapitamo da li smo spremni i obučeni za takve avanture“, kaže za BL portal Srđan Blagojević, sekretar Gorske službe spasavanja Banjaluka.

Drugim riječima, nije problem poželjeti da se popnete na vrh. Problem je misliti da je želja isto što i spremnost.

FOTO: Facebook

Precjenjivanje vlastitih mogućnosti – najkraći put do nesreće

Iz GSS-a zato kažu da je najopasniji teret upravo onaj koji nosimo u glavi i upozoravaju na tri ključne greške koje se iznova ponavljaju.

Jedna od njih je nepoznavanje vremenskih uslova. Vrijeme u planini može se promijeniti za svega nekoliko minuta. Na turu ne treba kretati bez provjere vremenske prognoze, ali ni bez osnovnog znanja o tome kako prepoznati približavanje nevremena i kako se ponašati kada ono stigne.

Druga greška je slijepo oslanjanje na mobilni telefon. GPS i mobilne aplikacije mogu biti izuzetno korisni, ali samo ako osoba zna da ih koristi i razumije teren kojim se kreće. Snimljena GPS trasa nije zamjena za kartu, orijentaciju i procjenu situacije. Skretanje sa markirane staze samo zato što telefon pokazuje „kraći put“ može završiti na stijeni, litici ili nepristupačnom terenu.

Spasioci upozoravaju da planinari posebno griješe kada je u pitanju silazak sa planine. Dolaskom na vrh posao nije završen. Naprotiv, čeka vas povratak, često u trenutku kada je tijelo već umorno, koncentracija slabija, a noge nesigurnije.

Kako kažu, umor je jedan od razloga zbog kojih silazak ne smije biti shvaćen kao formalnost. Rizik dodatno raste ako se tokom ture konzumira alkohol.

Kako prepoznati opasnost na terenu?

Ujedno upozoravaju da se dobra procjena rizika stiče godinama i iskustvom, ali i da osnovni oprez mora postojati od prvog koraka.

„Da bi se rizik u planini sveo na nivo kontrolisanog, moramo biti obazrivi, a prije svega stalno unapređivati svoja znanja. Čak i neiskusni planinari, kad se kreću oprezno i koncentrisano, mogu uvidjeti pojave koje ih mogu ugroziti, dok pretjerana opuštenost i neopreznost i najiskusnije alpiniste može odvesti u opasnost“, objašnjava Blagojević.

U planini postoje objektivne opasnosti na koje čovjek ne može uticati, kao što su nagla promjena vremena, kiša, snježna mećava, magla, grmljavina, odroni ili klizav teren. Ali, naglašava Blagojević, postoji i ono na šta možemo uticati, a to su izbor ture, procjena vlastitih mogućnosti, oprema i odluka da se na vrijeme odustane.

Upravo je sposobnost da se odustane jedna od najvažnijih vještina u planini.

Šta u slučaju nevremena

Ako se pojave grmljavina i nevrijeme, treba što prije napustiti izložene položaje. Usamljeno drveće, grebeni, vrhovi i izložene stijene nisu mjesta na kojima treba čekati da oluja prođe. Ipak, pronalaženje zaklona tokom nevremena tek je pola posla. Nakon toga slijedi borba protiv hladnoće.

„Domogavši se kakvog-takvog zaklona, ljudi se obično osjećaju sigurnima, a zaboravljaju da je bitno sačuvati tjelesnu toplinu. Smrzavanje je jedan od najčešćih uzroka nesreća, a zapravo je posljedica neznanja ili neopremljenosti koja se može spriječiti. Toplina tijela najbolje se čuva kretanjem, unošenjem toplih napitaka, a u mirovanju pokrivanjem astrofolijom ili sa nekoliko slojeva odjeće“, objašnjava Blagojević.

Zato astrofolija nije „još jedna stvar koja zauzima mjesto u ruksaku“. U situaciji u kojoj se planovi promijene, ona može napraviti razliku između neugodnog čekanja i ozbiljnog problema.

Šta još mora biti u ruksaku?

Ruksak se ne pakuje prema tome kako trenutno izgleda vrijeme u gradu, već prema godišnjem dobu, vrsti terena, dužini ture i prognozi za područje na koje se ide. Zato je spisak osnovne opreme prilično dugačak.

• Obuća – čvrste i udobne duboke cipele ili čizme koje štite zglob i stopalo;
• Odjeća – aktivni veš, flis ili drugi topli sloj, rezervna presvlaka, duge hlače i jakna za zaštitu od vjetra i kiše, kapa, rukavice, buff maramu, naočare i kremu sa zaštitom od UV zračenja;
• Sigurnosni set – prva pomoć, nož i astrofolija, a na zahtjevnijem terenu i štapovi za hodanje;
• Orijentacija – kompas, topografska karta i GPS ili mobilna aplikacija, ali samo uz znanje njihovog korišćenja;
• Voda i hrana – u količinama dovoljnim za planiranu turu, uz rezervu za nepredviđeno zadržavanje.

Prema Blagojevićevim riječima, posebna priča su visokogorske ture. Tu osnovna oprema nije dovoljna. U zavisnosti od terena i uslova potrebni su pojas, gurtne, karabineri, šljem, užad, cepin, dereze, šator, vreća i podloška.

“Kod ovakvih tura najbitnije je da planinar ima dobru psihofizičku pripremljenost. Visinu treba povećavati postepeno, sa domaćih planina ići na najviše balkanske, zatim evropske, pa tek onda na masive preko 5.000 metara nadmorske visine“, savjetuju iz GSS-a Banja Luka.

Zlatno pravilo: Nikad sami na planinu!

Kako kažu, jedno od najvažnijih pravila je da, bez obzira na to da li idete u laganu šetnju po lokalnim brdima ili na ozbiljnu visokogorsku turu, nikad ne idete sami.

“Planina nije mjesto za dokazivanje. Ako nešto krene po zlu, prisustvo druge osobe može biti presudno, od pružanja prve pomoći i poziva spasiocima do jednostavne činjenice da neko zna gdje se nalazite. Prije polaska zato treba ostaviti podatke o ruti, planiranom vremenu povratka i odredištu osobi koja ostaje kod kuće”, kaže Blagojević.

Ujedno upozorava na još nekoliko pravila koje i iskusni i neiskusni planinari nikad ne treba da zaborave.

“Provjerite opremu prije polaska. Ne krećite na dugu turu u novim, nerazgaženim cipelama. Ne ostavljajte čovjeka u nevolji, ne eksperimentišite u kriznoj situaciji. Ako se uslovi pogoršaju, prioritet je sigurnost, a ne ostvarivanje prvobitnog plana.
Zapamtite da i mali problemi mogu postati veliki. Mokra odjeća, iscrpljenost, nedostatak vode ili gubitak orijentacije ne treba da se ignorišu”, napominje Blagojević i dodaje da je, na kraju krajeva, najvažnije znati kada se morate vratiti, jer planina neće nigdje pobjeći.