Banjalučani od 18. avgusta ponovo plaćaju parking, ali dan nakon što su poznate cijene i datum početka naplate, otvara se novo pitanje o tome da li je Grad ovaj put donio odluku koja može izdržati eventualnu novu provjeru Ustavnog suda Republike Srpske.

Prethodni model naplate već je jednom pao, pa nije neobično što se sada svaka nova odredba gleda pod lupom. Dobra vijest za Grad je da su neke od najvećih grešaka iz prošlosti očigledno ispravljene. Loša vijest je da je ostalo nekoliko detalja oko kojih bi pravnici ponovo mogli ukrstiti argumente.

Najvažnije je prvo razjasniti šta je ranije bilo pogrešno.

Šta je Grad sada popravio

U jednom od ranijih sporova problem je bio u tome što je gradonačelnik pravilnikom određivao cijene parkinga, bez potrebne saglasnosti Skupštine grada.

Ustavni sud je tada podvukao da parking je komunalna usluga i da na cijenu takve usluge saglasnost mora dati Skupština grada.

Ovoga puta je taj dio urađen drugačije.

Novu odluku donijela je upravo Skupština grada, a cjenovnik je sastavni dio te odluke. Dakle, cijenu od dvije KM po satu u nultoj i prvoj zoni i jednu KM u drugoj zoni više nije samostalno odredio gradonačelnik, već su ih usvojili odbornici.

To je velika razlika u odnosu na raniji sistem i jedan od glavnih razloga zbog kojih nova odluka sada ima znatno jaču pravnu osnovu.

Banjalučki advokat Milo Antonić upravo u tome vidi najveću promjenu.

“Za razliku od prošle, ova bi sada trebalo biti uredno. Sada je procedura ispoštovana u cijelosti o tome kako se donose odluke koje su od vitalnog značaja za Grad. Prošli put je odluka pala jer nije ispoštovana procedura. Sada su se uspjeli dogovoriti u skupštini, jer su se godišnji gubici mjerili u milionima”, kaže Antonić za BL portal.

Drugim riječima, ono što je prošli put radio gradonačelnik, sada je prošlo kroz Skupštinu.

Ali ko zapravo smije da naplaćuje parking

Tu dolazimo do možda najzanimljivijeg dijela nove odluke.

U članu 4. piše da djelatnost upravljanja parkingom, uključujući naplatu, obavlja Grad Banjaluka putem svojih nadležnih odjeljenja. Tek poslije toga stoji da se taj posao može povjeriti privrednom društvu ili drugom pravnom licu, uz saglasnost Skupštine grada.

Upravo tu advokat Dario Sandić vidi novi problem.

On je prije nekoliko dana, odmah nakon usvajanja konačne odluke upozorio da je, po njegovom tumačenju, sporno da sam Grad bude onaj ko obavlja ovu djelatnost.

“Grad nije preduzeće i ne može da obavlja ovu privrednu djelatnost, isto kao što ne može da obavlja uslugu grijanja već je morao da osnuje Toplana a.d, kao što ne može da obavlja djelatnost vodosnabdijevanja pa je osnovao Vodovod, isto kao što ne može da obavlja djelatnost čišćenja pa smo imali javno preduzeće Čistoća a.d.”, naveo je Sandić.

Njegov argument nije bez osnova, jer je Ustavni sud u ranijoj odluci citirao zakon prema kojem je davalac komunalne usluge javno komunalno preduzeće ili drugi privredni subjekt kojem je taj posao povjeren.

Ali postoji i druga strana priče.

Ustavni sud nije rekao da Grad ne smije biti davalac

U jednoj od svojih ranijih odluka Ustavni sud je izričito naveo da je u konkretnom slučaju davalac usluge bio Grad Banjaluka.

Sud tada nije rekao da je to samo po sebi nezakonito. Problem je bio u tome što je Grad, čak i kao davalac usluge, morao imati saglasnost Skupštine na cijenu parkinga.

To je veoma važna razlika.

Zato se danas ne može pošteno tvrditi ni jedno ni drugo sa stopostotnom sigurnošću. Nije tačno reći da je Ustavni sud već presudio da Grad ne može naplaćivati parking. Ali isto tako, nije neozbiljno pitati da li je član 4. nove odluke u potpunosti usklađen sa zakonskim modelom po kojem komunalnu uslugu pruža javno preduzeće ili drugi ovlašćeni privredni subjekt.

Upravo tu bi mogao biti glavni teren za eventualni novi spor.

ZIBL kao izlaz iz problema?

Zanimljivo je da je upravo danas stigla informacija koja pokazuje da i Grad razmišlja u tom pravcu.

Gradski menadžer Mirna Savić-Banjac navela je da Grad planira da, nakon završetka pitanja vezanih za preuzimanje ZIBL-a u stopostotno vlasništvo, predloži da upravo tom javnom preduzeću bude povjerena naplata parkinga.

Ako do toga dođe i Skupština da saglasnost, to bi dosta jasnije uklopilo sistem u model javnog preduzeća koje obavlja komunalnu djelatnost.

Advokat Mile Antonić i ovdje ostavlja prostor za takav rasplet.

“Možemo samo reći da pretpostavljamo da će to biti povjereno nekom novoosnovanom društvu za koje mi još ne znamo jesu li ga osnovali ili nisu”, kaže Antonić.

Drugim riječima, moguće je da član 4. sada predstavlja prelazno rješenje, a da se naplata kasnije formalno prebaci na posebno javno preduzeće.

Koliko smije gradonačelnik pravilnikom?

Nova odluka ostavlja gradonačelniku da pravilnikom odredi tarifne zone, način korišćenja, način naplate, blokiranje i deblokiranje vozila i druge detalje sistema.

Na prvi pogled to djeluje kao tehničko pitanje. Ali upravo su slična ovlašćenja ranije bila predmet spora.

Ustavni sud je ranije poručio da ključna pravila komunalne usluge mora uređivati Skupština, a ne da se sve prebaci na pravilnik gradonačelnika.

Zato će mnogo zavisiti od toga šta će zaista pisati u budućem pravilniku.

Ako pravilnik gradonačelnika bude služio samo da precizira tehničke stvari, poput rasporeda zona, načina plaćanja ili rada parking-sistema, to ne bi trebalo da bude sporno. Problem bi mogao nastati ako gradonačelnik pravilnikom počne da određuje ono što bi, po zakonu, morala da uređuje Skupština grada, na primjer nova pravila korišćenja, obaveze građana ili druge suštinske elemente naplate parkinga. Tada bi se ponovo otvorilo pitanje da li je dio nadležnosti Skupštine prebačen na gradonačelnika, što je već bilo predmet spora pred Ustavnim sudom.

I kazna od 50 KM krije jednu čudnu stvar

U novoj odluci postoji i detalj koji na prvi pogled djeluje sitno, ali u pravu nije baš bezazlen.

Član 7 nabraja šta se smatra prekršajem, na primjer kada vozač nema važeću kartu ili prekorači plaćeno vrijeme. Član 8 zatim kaže da radnik fotografiše vozilo ako utvrdi prekršaj iz člana 7.

Međutim, član 22, gdje je propisana kazna od 50 KM, kaže da se ona izriče za prekršaje iz člana 8.

Problem je u tome što član 8 zapravo ne nabraja prekršaje, nego opisuje fotografisanje vozila.

Moguće je da je riječ samo o grešci u numeraciji. Ali kod kazni i prekršaja formulacije moraju biti precizne, pa ni ovaj detalj nije za zanemariti.

Šta je onda konačan odgovor

Ako se nova odluka uporedi sa onom koja je ranije pala pred Ustavnim sudom, jasno je da je sadašnji tekst pravnički mnogo čvršći.

Skupština je donijela osnovnu odluku, Skupština je usvojila cijene, a parking je sada jasno uređen kao komunalna djelatnost.

To su velike i važne promjene. Ali to ne znači da je nova odluka neoboriva.

Najviše prostora za novi spor trenutno ostavlja pitanje ko smije neposredno obavljati i naplaćivati parking, a zatim i koliko široka ovlašćenja će gradonačelnik zaista koristiti kroz pravilnik.

Zato je najpošteniji zaključak da je Grad ovaj put uradio mnogo više domaće zadaće nego ranije i popravio ono zbog čega je prethodni sistem pao. Međutim, ako neko ponovo pokrene postupak pred Ustavnim sudom, sasvim je moguće da se ovaj put spor neće voditi oko cijene parkinga, već da li parking smije naplaćivati sam Grad ili taj posao mora biti povjeren javnom preduzeću ili drugom ovlašćenom subjektu.