Nove teške optužbe na račun kandidata SDS-a za predsjednika Republike Srpske Branka Blanuše. Član Predsjedništva BORS-a Branko Grahovac tvrdi da je Blanuša nakon samo 12 mjeseci ratovanja napustio teritoriju Republike Srpske i otišao u Saveznu Republiku Jugoslaviju, zbog čega ga je označio kao dezertera.

Grahovac tvrdi i da se Blanuša u Srpsku vratio tek pred kraj rata, a da je protiv njega tada bila podnesena krivična prijava zbog izbjegavanja ratne obaveze.

„Govorim o činjenicama. Razgovarao sam sa borcima ranije i borci razumiju sve. Oni znaju da nakon godinu dana ratovanja ne postoji taj razlog zbog kojeg će neko napustiti ratne drugove. Mnogi borci su imali šanse da odu u inostranstvo, ali nisu željeli da napuste ratne drugove“, rekao je Grahovac za RTRS.

Prema njegovim riječima, slučaj nije samo stvar političkih prepucavanja, već postoje i, kako tvrdi, zvanični podaci i dokumentacija.

„Imao je podnesenu krivičnu prijavu. Načelnik štaba je podnio krivičnu prijavu protiv njega zbog izbjegavanja ratne obaveze. Imamo i dokaze, ovo je zvaničan podatak i ovo je ozbiljna stvar“, poručio je Grahovac.

Time je ratni put Blanuše postao jedno od najtežih pitanja u aktuelnoj kampanji. Grahovac poručuje da građani imaju pravo da znaju ko su ljudi koji danas traže njihovo povjerenje i žele da vode Republiku Srpsku.

„Mi se ne oslanjamo ni na jednu stranu, ali smo dužni reći onako kako jeste. Imamo sada tokom izborne kampanje dva kandidata za predsjednika Republike Srpske koji su se istakli, gospodina Blanušu ispred opozicije i Savu Minića ispred vlasti“, naveo je Grahovac.

Nasuprot Blanuši, Grahovac ističe ratni put kandidata SNSD-a Save Minića.

„S druge strane imamo Savu Minića, koji je od onog trenutka kad je uzeo pušku pošteno odradio svoj ratni put. I kao premijer sve je ispoštovao što je BORS od njega tražio. Za sve imamo dokaze i moramo iznijeti činjenice“, rekao je Grahovac.

Grahovac je posebno naglasio da borci ne namjeravaju da ćute kada je riječ o ljudima koji pretenduju na najvišu funkciju u Republici Srpskoj.

„Borci su krvlju odbranili Srpsku i predali je političarima na upravljanje. Imamo i pravo i dužnost da kažemo sve“, zaključio je Grahovac.

Nije dugo trajala Stanivukovićeva priča u Sokocu, a već je stigao hladan tuš! Gradonačelnik Banjaluke došao je u drugu opštinu da govori šta bi tamo trebalo uraditi, ali mu je Strahinja Bašević vrlo brzo poručio da prvo pogleda u svoje dvorište.

„Ne pričaj nam šta bi ti radio u drugim opštinama. Pokaži šta si uradio sa milijardu i 270 miliona maraka za građane Banjaluke“, poručio je Bašević.

I onda – direktno u metu.

„Draško, došao si u Sokolac da pričaš laži. Zato sam dužan da te informišem“, rekao je Bašević, nakon čega je iznio podatke o ulaganjima u Sokolac.

Prema njegovim riječima, Vlada Republike Srpske je kroz budžet opštine uložila 5,5 miliona maraka, a kroz direktne investicije još 6,8 miliona.

Ali postoji i druga strana priče.

Bašević tvrdi da su Stanivukovićevi koalicioni partneri iza sebe ostavili dug od nevjerovatnih 25 miliona maraka.

Tako je Stanivuković, umjesto političkog poena u Sokocu, dobio javno podsjećanje na ono što mu je najmanje zgodno – da se od njega traži račun za ono što je radio u Banjaluci.

Milijarda i 270 miliona maraka je cifra koju je Bašević stavio direktno pred Stanivukovića.

I sada je pitanje jednostavno: ako već zna šta bi radio u Sokocu i drugim opštinama, šta je tačno uradio sa tolikim novcem u Banjaluci?

View this post on Instagram

A post shared by Страхиња Башевић (@strahinja_basevic)

Igor Dodik sve je prisutniji na političkoj sceni Republike Srpske, a njegovo posljednje javno predstavljanje pokazuje da se ne zadovoljava ulogom čovjeka poznatog samo po prezimenu, već pokušava da izgradi sopstveni politički profil.

Za razliku od klasičnog političkog nastupa, Dodik u prvi plan stavlja organizaciju, rad na terenu, privredu, investicije, digitalizaciju i konkretna rješenja. Takav pristup posebno je zanimljiv jer iza njega stoji iskustvo stečeno izvan političkog sistema Republike Srpske.

Obrazovanje na Univerzitetu Bocconi u Milanu i iskustvo u međunarodnom poslovnom okruženju, između ostalog i u Toshibi, dali su mu priliku da upozna način funkcionisanja velikih kompanija i tržišta. Sada to iskustvo pokušava da prenese u politički rad, sa naglaskom na povezivanje Republike Srpske sa ljudima i kompanijama iz svijeta.

Upravo se u tome može prepoznati jedna od njegovih najvažnijih političkih karakteristika – insistiranje na konkretnosti.

Umjesto velikih obećanja, govori o problemima koji dolaze sa terena i potrebi da političari građanima otvoreno kažu šta je moguće riješiti, na koji način i u kojem roku. Takav pristup može biti važan za povratak povjerenja u politiku, posebno kod građana koji od političkih poruka sve više očekuju konkretan rezultat.

Zanimljivo je i njegovo insistiranje na radu unutar SNSD-a. Obilazak lokalnih odbora i razgovori sa članstvom predstavljaju pokušaj da se politička organizacija dodatno približi ljudima na terenu. Igor Dodik očigledno želi da bude neko ko informacije sa terena prenosi prema vrhu stranke, ali i da razumije probleme prije nego što ponudi politički odgovor.

Posebnu pažnju privlači spremnost da govori i o greškama vlastite stranke. Kada govori o Banjaluci, ne traži opravdanja, već priznaje da SNSD u prethodnom periodu nije bio dovoljno prisutan među građanima. Takva vrsta samokritike nije česta u politici, a može biti pokazatelj da Dodik pokušava da gradi drugačiji odnos prema biračima.

Još jedna karakteristika njegovog nastupa jeste odsustvo političke agresivnosti. Iako je jasno pozicioniran i kada govori o svojim političkim protivnicima, ne insistira na ličnim sukobima i diskreditaciji. Naglasak stavlja na argumente, rezultate i poređenje onoga što je urađeno sa onim što je obećano.

To bi u budućnosti moglo postati jedan od njegovih prepoznatljivih političkih aduta.

Igor Dodik, istovremeno, pokazuje i ambiciju da Republiku Srpsku snažnije pozicionira u međunarodnim odnosima. Kontakti sa ljudima iz različitih država i političkih centara, od Sjedinjenih Država i Izraela do Rusije i evropskih institucija, ukazuju na namjeru da se međunarodni kontakti koriste prije svega za ostvarivanje konkretnih interesa Republike Srpske.

Njegov pristup može se opisati kao spoj političkog terena i međunarodnog iskustva, uz snažan naglasak na ekonomiji.

U tom kontekstu, njegovo političko pojavljivanje nije samo pitanje partijskog podmlađivanja SNSD-a. Ono otvara prostor za stvaranje jedne nove generacije političara koja bi politiku trebalo da zasniva na upravljanju, organizaciji, tehnologiji, investicijama i međunarodnom povezivanju.

Naravno, Igor Dodik tek treba da potvrdi političku težinu koju želi da izgradi. Prezime mu daje ogromnu početnu prepoznatljivost, ali istovremeno nameće i mnogo veće kriterijume. Od njega će se očekivati da rezultate ostvarene u političkom radu može vezati upravo za svoje ime, a ne samo za porodično nasljeđe.

Posljednji intervju pokazuje da je toga i sam svjestan.

Zbog toga se Igor Dodik trenutno možda i najpreciznije može opisati kao političar nove generacije koji tek gradi svoj autoritet, ali već pokazuje kombinaciju obrazovanja, poslovnog iskustva, rada na terenu, međunarodnih kontakata i spremnosti na političku samokritiku.

Ako taj model nastupa nastavi da razvija, Republika Srpska bi u njemu mogla dobiti političara koji će pokušati da napravi iskorak od tradicionalne političke retorike ka upravljanju, organizaciji i konkretnim rezultatima.